Zdrav život nije zagarantiran ako samo pazite što jedete – važnije je što jede vas!

Da zdrav život nije zagarantiran ako pazite što jedete, može svojim dramatičnim iskustvom posvjedočiti Anita Moorjani, žena koja je oboljela od raka, doživjela kliničku smrt i vratila se u život, ozdravila i donijela poruku o tome koliko je važno voljeti sebe i zaista živjeti život. Ona u svojoj knjizi „Ponovo rođena“ kaže sljedeće:
“Pa, prehrana mi se jest promijenila nakon IBS-a (iskustva bliske smrti), ali ne onako kako mi se čini da mislite! Ranije sam bila paranoična u vezi onog što jedem. Bila sam strogi vegetarijanac. Jela sam samo organsku hranu i bila obuzeta makrobiotikom, vitaminskim dodacima i sokom od pira – prije nego što sam se razboljela. Mislila sam da sve prouzrokuje rak, od mikrovalnih pećnica do konzervanasa. Hranila sam se veoma zdravo, ali isključivo uslijed straha

Sad jedem što god mi se sviđa. Uživam u čokoladi i dobrom vinu ili šampanjcu s vremena na vrijeme. Dajem sve od sebe da uživam u hrani i životu! Smatram da je uvjerljivo najvažnije od svega da budete sretni!
Nema nikakve radosti u tome da svu takozvanu zdravu hranu jedete iz straha od bolesti, i da ste nesretni zbog toga. Anksioznost uzrokuje čitavu gomilu problema. U suštini, naša tijela su mnogo otpornija nego što smatramo, naročito ako smo sretni i oslobođeni stresa.
Kad jedem zdravu hranu, jedem je zato što je volim, a ne iz straha. Tu metodu primjenjujem u svakom segmentu života, i preporučujem vam i da vi živite na isti način.”

Ne znam tko je autor misli koje ovih dana kruže društvenom mrežom – ali tko god da je, svaka mu čast: „Zdrav život nije zagarantiran ako pazite što jedete. Važnije je da pazite šta jede vas.“
Ima naravno istine u tome da zdravlje na usta ulazi. Važno je što, kad i koliko jedemo. Ali, jednako važno, ako ne i važnije, je da ne dozvolimo da nešto „jede“ nas. Na prvom mjestu je tu, nećete vjerovati – stres! Previše stresa iscrpljuje, slabi organizam i imuni sistem. I tada postajemo podložniji raznim bolestima i teže nam je da se oporavimo i iscijelimo.

Ono što nas također može„jesti“ su:
Loši, nezadovoljavajući odnosi s drugim ljudima.
Neiskrenost prema sebi i drugima.
Neizgovorene riječi i neiskazani osjećaji.
„Energetski vampiri“, ili, da se ljepše ali i pravilnije izrazim, ljudi koji ne poštuju naše granice.
Prečesto govorenje DA kada mislimo i osjećamo NE.
Uporno pokušavanje da život živimo po nekim pravilima koja nisu naša, autentična.
Previše truda da budemo (ljepši, mršaviji, pametniji, uspješniji, produktivniji, zanimljiviji, savršeniji), umjesto da samo budemo. Najbolji mogući mi u ovom trenutku.

Nedovoljno odmaranja i vremena posvećenog sebi.
Nedovoljno uživanja, zadovoljstva i smijeha.
Previše brige i zabrinutost kao način razmišljanja.
Previše kritičnosti, prema sebi i drugima.
Previsoka očekivanja, od sebe i drugih.
Premalo ljubaznosti, pažnje i lijepih gesti, upućenih sebi i drugima.

Sve ovo nas „jede“, troši energiju i iscrpljuje. I logično, ako je prečesto i preintenzivno, narušava zdravlje. Fizičko i mentalno. Zato je, pored vođenja računa o tome što, kad i koliko jedemo (i uživanja u hrani!), izuzetno važno da vodimo računa o tome što, kad i koliko jede nas. I još važnije – poduzimanje koraka da se uzroci „jeda“ otklone.
Moje osobno iskustvo potvrđuje ovu priču. Imala sam iskustvo kao i Anita Moorjani. Ne toliko dramatično, ali nećemo se sad takmičiti. Karcinom je karcinom.

Vodim računa o tome kako se hranim, ali opušteno. Ne opterećujem se i ne strepim nad svakim zalogajem. Koristim svaku priliku da se smijem i uživam u svakom trenutku. Rezultati kažu da sam zdrava. Još važnije, ja osjećam da sam zdrava. I živim, ali stvarno. Sama činjenica da sam živa i da postojim me jednostavno oduševljava.

Vodim računa o tome što jedem, ali još više vodim računa o tome da ne dozvolim da bilo što ili bilo tko jede mene. Život je mnogo ljepši i lakši od kad ga tako živim.