Najčešće nedoumice kod operacije krajnika

U jednom od prošlih blogova smo pisali o tome šta je operacija krajnika, kada bi ih trebalo vaditi i koji su najčešći razlozi.

Sada smo izdvojili neke od najčešćih nedoumica oko problema s grlom i vađenjem krajnika.

Moje dijete nikad nije imalo upalu grla, a mora operisati krajnike!

Vaše dijete ima poremećaj disanja tokom spavanja (hrče, pravi pauze u disanju, nemirno spava, preznojava se) i zato se mora operisati. Takvo disanje nije normalno. Djetetu noću stalno fali zraka, što dugoročno oštećuje krvne sudove i vitalne organe. Osim toga, dijete koje tako diše budi se umorno i nervozno jer se nije odmorilo tokom noći. To dovodi do loših rezultata u školi, dijete djeluje „hiperaktivno” i neposlušno. Ponekad je neophodno operisati samo treći krajnik, ali u slučaju opstrukcijske apneje u spavanju (prekida disanja dužeg od 10 sekundi), to nije dovoljno.

Dijete mi nikada nije imalo upalu uha, a ljekar predlaže operaciju trećeg krajnika!

Veliki treći krajnik, osim što predstavlja smetnju u disanju na nos, zatvara ušća Eustahijevih tuba i dovodi do stvaranja podpritiska u srednjem uhu, nakupljanja tečnosti i nemogućnosti izjednačavanja pritiska, pa dijete slabije čuje. Ako takvo stanje potraje duže od šest mjeseci, može doći do stvaranja priraslica među slušnim koščicama i trajnog oštećenja sluha.

Koja je najranija dob za operaciju?

Operacija trećeg krajnika se može napraviti već s jednom godinom. Operacija krajnika i trećeg krajnika se obično radi nakon treće godine života jer očekivani gubitak krvi tokom operacije može predstavljati rizični faktor za manje dijete. Tome se može doskočiti primjenom tzv. beskrvnih metoda operisanja te tako možemo operisati i mlađu djecu.

Odlazak otorinolaringologu

U većini slučajeva roditelji dovode dijete na pregled s određenom idejom o tome treba li dijete operaciju ili ne, stoga su izjave roditelja o zdravstvenom stanju djeteta vrlo često iskrivljene i oblikovane prema zacrtanom cilju. Otorinolaringolog sluša roditelje, ali samo odgovore na ciljana pitanja, pažljivo gleda i sluša dijete te procjenjuje njegovo disanje, govor, uhranjenost, boju kože, izraz lica i čita uputnicu pedijatra.

Kako se indikacije za (adeno)tonzilektomiju mogu ugrubo podijeliti u dvije grupe, smetnje disanja i/ili učestale upale, tako su i pitanja koja postavlja otorinolaringolog podijeljena u dvije grupe.

Ova pitanja može postaviti i roditelj sam sebi kada razmišlja o zdravlju ili bolesti svog djeteta i eventualnoj potrebi za operacijskim liječenjem.

Prva grupa pitanja „traži” znakove opstrukcije disanja:

• Kako dijete diše – na usta ili na nos?
• Hrče li noću?
• Spava li nemirno?
• Preznojava li se noću?
• Pravi li pauze u disanju?
• Govori li „kroz nos”?
• Kako guta krutu hranu?

Druga grupa pitanja otkriva učestalost i značaj upalnih promjena:

• Koliko često dijete ima upale grla?
• Koliko antibiotika godišnje popije?
• Ima li česte upale uha?
• Kako čuje?
• Curi li mu često gnojni sekret iz nosa?
• Ima li neugodan zadah iz usta?